Preksinoć se u HNK Zajcu po posljednji put u aktualnoj riječkoj kazališnoj sezoni odigrala genijalna predstava koju je definitivno valjalo pročekirati. Radi se o ''Maskaradi'' Mihaila Jurjeviča Ljermontova, drami koja pod redateljskom palicom slovenskog veterana Vite Laufera izruguje lažno, licemjerno i maskama obavijeno visoko društvo, o posesivnoj ljubavi i nepravednom ubojstvu, a iako je cjelokupan dijalog stihovan (stihovi prevedeni by Luko Paljetak), nipošto nije bio razlogom umanjivanja napetosti radnje ili nabrijanosti koja obuzme gledatelja čim stejđem počne ownanje briljantne glumačke, ali i baletne, zborne i orkestralne ekipe.

Inače, Ljermontov je ruski pisac iz razdoblja romantizma, te je kao i ostala emo ekipa pisaca iz tog razdoblja bio vičan stvaranju i vjernom prikazivanju strastvenih, moćnih i suludih emocija čiji bi se dramatični raspleti i ishodi obično reflektirali kroz ludilo, ubojstva ili pak samoubojstva. ''Maskarada'' je njegovo najpoznatije djelo, te je s pravom napokon dofurana i na riječke kazališne daske popraćena provjerenom glumačkom postavom.

Dražen Mikulić kao Arbenjin, stariji frajer sa mutnom švalerskom i kockarskom prošlošću, koji je napokon odlučio skinuti masku i skrasiti se sa mlađom trebicom, no ponovno navlačeći neke nove, diskretnije maske. Brijem da bi malo tko još uspio carovati ovom ulogom slijepo zaluđenog, posesivnog i tvrdokornog gospodina čovjeka kao što je to uradio Mikulić sa svojom epičnom pokerfacom i hladnokrvnim stasom.

Ninu, žrtvu tračanja, bezobzirnosti i površnosti visokog društva te Arbenjinovu ženu super je dočarala mlada glumica, Riječanka Aleksandra Stojaković, koja je ovim angažmanom upala u stalnu postavu ansambla Hrvatske drame. Osim glavnih aktera, valja spomenuti i uvijek nenadmašnog cara Alena Liverića u ulozi komičnog Špriha, kneza Zvjezdiča kojeg glumi zgođušni frajer Jasmin Mekić, baronesu Štral Andreja Blagojević, a Kazarina simpatični Denis Brižić.

Izvrsna glazbena pozadina (među kojima su i uglazbljeni Ljermontovi stihovi), domišljata koreografija, kao i mudra, u filmskom štihu osmišljena scena uokviruju priču u izvanvremenskom univerzumu u kojem je jedina konstanta uvijek isto pokvareno i groteskno društvo protkano lažima, obmanama, trenutnim užicima i porocima, a koje uporno i uspješno potiskuje prave životne vrijednosti.

Prigodno u doba karnevala, ''Maskarada'' nije samo prikaz zamaškaranog društva, već i priča u kojoj se na brutalan način opisuju unutarnja previranja i opaka zasljepljenost ljubomorom čovjeka koji je svoju javnu sramotu i ismijavanje trivijalnog društva spreman ušutkati trovanjem jedinog bića koji ga je nakon površnog i neispunjenog života znao prihvatiti i voljeti.