Report s Hartere7
Nema uopće spora da je Hartera za mnoge Riječane i njihove goste jedan od najiščekivanijih vikenda. Iznova i iznova se ponavlja ista stvar svake godine kada sa oduševljenjem ulazimo u kompleks koji doživljavamo kao jedno zaista posebno mjesto.
Upravo bivša tvornica i sam duh lokacije je taj koji je Harteru donio taj status, a Mrle je sa svojim kreativnim rješenjima dodatno oživio festival da se ljudi osjećaju kao u bajci.
Hartera ima pozitivne ljude kao malo koji festival u regiji. Nekako se čini da nema onih namrgođenih faca koje vidimo na svakom koraku na nekim drugim mjestima, nekako svi izgledaju lijepo. Da li je to samo moj film, moguće, ali ne mogu se oteti dojmu da tako zaista nije.
Iako će mnogi kritizirati ovogodišnji program kojem je falilo velikih bendova, rockeri komentirati skupu ulaznicu za "b-r-i-j-u" i žaliti se da je Hartera postala elektronski festival, mislim da se ipak ovdje radi više od same glazbe. A kada je to tako, onda trebamo držati do pozitivne vibre oko festivala a ne samo tražiti neke sitnice kako bi ispucali svoju dozu kritičnosti.
U petak me je ugodno iznenadila brojka ljudi koja je premašila lanjske godine za taj dan. Nisam vjerovao da će Hercules & Love Affair, Holdena, Fairmonta i društvo posjetiti više od 2 tisuće ljudi, ali na kraju se skupilo sigurno preko 3 tisuće.
Najzaslužniji za tu posjetu je svakako njujorški disco bend Hercules & Love Affair koji se u glavnoj hali prikazao u odličnom svjetlu, što je rezultiralo isto takvim prijemom kod publike.
Fairmont definitivno potvrdio sve ono što ga krasi sve ove godine otkad pratim Border Community. Kombinacija psihodeličnih elemenata u njegovim setovima upakiranih zajedno s vokoderom kod publike je prošao s velikim odabravanjem.
Pomalo me iznenadila lošija reakcija forumaša na nastup Jamesa Holdena, ali po meni se pokazao baš kakav je. Istina je da njegovi setovi znaju bit nekad prikladniji za možda raniji dio večeri, ali poznato je da on svira bez kompromisa, u potpunoj slobodi u šaranju između žanrova.
U subotu svi su putevi vodili na Trentemollera, a i posjeta je bila bolje nego lani. Ono što su prethodnih godina napravili Royksopp (2009.) i Moderat (2010.), ovogodišnje izdanje Hartere svakako će se pamtiti po izvanserijskom koncertu koji su priredili Anders i njegova ekipa.
Uz lijepu kulisu na pozornici, atmosfera u hali je bila usijana kao na prije spomenutim koncertima. Trentemoller je definitivno s ovim bendom postao mnogo zajeban igrač. Njegov "običan" live nastup (slušah ga na Exitu 2007.) nema takvu energiju koju s lakoćom prenosi publici kroz ovaj koncertni.
Odlično posložene stvari, među kojima "Miss U" i "Moan" dolaze više kao zadovoljavanje publike nego što situacija to nalaže. Ocjena koncerta 9,5/10, taj pola je zbog nešto slabijeg doživljaja kod izvedbe "Silver Surfer Ghost Rider Go".
Nakon Trentemollera jedino što me zanimalo bio je Red Bull Music Academy Floor, na kojem su se zaredali Hudson Mohawke, Photek i Pearson Sound. Taj floor je definitivno najveći pogodak na Harteri. Ako želite dobit par porcija udaraca u želudac, to je pravo mjesto za vas. Zvuk je nabrijan do maksimuma, pa sve što tamo čujete čujete na n-tu potenciju.
Nažalost, zbog preklapanja s Trentemollera propuštam Mohawkea, no zato Photek umiksavanjem dubstepa, grimea, IDM-a, housea i čega-sve-već-ne, daje onaj osjećaj kakav DJ treba isporučivati kod slušanja: perfekcija!
Pomalo nejasan hype u medijima oko Pearson Sounda aka Ramadanman postaje mi još zbunjujući nakon što sam ga čuo uživo. Vrlo dosadna muzika, ritmično skroz out za taj prostor, veća je zabava u to vrijeme bila na terasi Radio Isusa. Definitivno jedini izvođač koji me je glazbeno razočarao.
Neke velike organizacijske primjedbe nemam, osim možda što je Trentemoller trebao bit mrvicu kasnije.
